Enciklopedija Wiki
Advertisement

Rimsko pravo




  • rimski pravnici nisu definirali pravo – koriste izraz ius koji označava:
    • pravne norme koje čine pravni poredak (pravo u objektivnom smislu)
    • pravna ovlaštenja koja pripadaju pojedincu iz pravnih normi s obzirom na određene stvari ili druge osobe(pravo u subjektivnom smislu)
  • brojni rimski pravnici u izrekama naglašavaju etičku stranu prava:
    • Ulpijan:" honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere" (pošteno živjeti, nikoga ne oštetiti, svakome dati što mu pripada).
    • Celzus: "ius est ars boni et aequi" (pravo jest umijeće dobrog i pravednog)
    • Ulpijan: "iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi" (pravda je stalna i trajna volja svakome dati pravo koje mu pripada).
  • pravo kod Rimljana je prvo bilo povezano s vjerskim pravilima (fas)
  • ipak, prelaženjem na državno uređenje pravo se odvaja od religije, a religijski društveni običaji zamjenjuju se svjetovnima
  • pravne norme jasno su odvojene od vjerskih već u posljednjim stoljećima republike umjesto svećenika, sada se pravnom znanosti bave isključivo laički pravnici
  • pravo je skup pravila ponašanja koje je donijela država – odvojeno je od pravila morala koja su prepuštena savjesti
    • Paulus: "non omne quod licet honestum est" (nije pošteno sve ono što je po pravu dozvoljeno).
  • ipak, rimski pravnici još nisu u potpunosti spoznali pravo nezavisno od religije i različito od morala
  • najvažnije diobe rimskog prava:

IUS CIVILE, IUS GENTIUM, IUS NATURALE[]

  • klasični pravnici razlikuju samo ius civile i ius gentium (često se naziva ius naturale)
  • ius civile su norme koje stvara pojedini narod, a ius gentium postoji kod svih naroda, a oslanjaju se na razum (naturalis ratio) (Gaius u "Institucijama")
  • Gaius u institute ius gentium ubraja: tutorstvo nad nedoraslima, stjecanje vlasništva ratnom okupacijom, naplavom rijeke...
  • ova opreka preuzeta je od Aristotela; njome se ističe činjenica da različiti narodi trebaju jednake pravne institute
  • ius civile je pravo koje je vrijedilo samo za Rimljane - ius Quiritium
  • razlika između ius civile i ius gentium: razvojem iuris gentium omogućen je pravni saobraćaj sa strancima, peregrinima
  • ius civile vrijedi samo za rimske građane, a zbog formalizma je bilo nerazumljivo i nedostupno peregrinima
  • zato su Rimljani, nakon što je Rim postao centar Sredozemlja, morali naći mogućnost pravnog saobraćaja sa strancima
  • sredinom 3. st.pr.n.e. pored gradskog pretora (praetor urbanus) uveden je praetor peregrinus (juristički magistrat)
  • on uvodi formalni sudski postupak (formularni postupak) za pravosuđe sa strancima, kao i nove ustanove prometnog prava koje se kasnije nazivaju ius gentium
  • te ustanove čine rimsko prometno pravo, a primjenjuju se i među samim rimskim građanima
  • tako se umjesto stare kupnje uz prisutnost 5 svjedoka, mjerača s vagom (libripensa) i izgovaranja formula razvija kupnja gdje kupoprodajni ugovor nastaje već neformalnim sporazumom o predmetu i cijeni – neformalni zajam (iuris gentium) nasuprot formalističkom nexumu starog civilnog prava; institucije iuris gentium su najviše izražene u obveznom odnosu (osobito kod realnih i konsenzualnih kontrakata)
  • ius gentium nije međunarodno pravo, nego dio rimskog prava koji se primjenjuje i u saobraćaju građana sa strancima, jer oni nisu mogli zaključivati pravne poslove, niti sudjelovati u postupku, po ius Quiritium
  • ono je slobodnije i prilagođenije od starog civilnog prava; sada prevladavaju sadržaj i svrha, a ne više forma
  • kod poslova iuris gentium primjenjuju se načela poštenja i povjerenja u prometu (bona fides)
  • staro civilno pravo ubrajamo u ius strictum (strogo pravo) pri čijoj je primjeni sudac morao doslovno primijeniti pravni propis ili sporazum stranaka
  • ius gentium se ubraja u ius aequum, pravično pravo (tumači se i primjenjuje po načelu pravičnosti) – ovdje se omogućuje veća sloboda i uvažavanje okolnosti konkretnog slučaja
  • us gentium uglavnom se odnosi na vlasništvo i ugovore, tj. pravne poslove prometnog prava
  • propisi o obiteljskim, nasljednopravnim odnosima i odnosima na nekretninama vrijede još uvijek samo za rimske građane, te se nazivaju ius civile proprium Romanorum
  • ius gentium pridonosi pretvaranju rimskog prava u univerzalno pravo – služi i za saobraćaj s pripadnicima rimskih provincija, koji su inače živjeli po svom nacionalnom pravu
  • 212. Karakala konstitucijom dijeli rimsko građanstvo svim podanicima rimske države, pa ius gentium postaje dio prava prisutan kod svih naroda (Gaj) – ius gentium dobiva apstraktno teoretsko značenje
  • sada u ius gentium spadaju i neki novi instituti: ropstvo, rat, ratna okupacija, zemljišne međe
  • Bonfante definira ius gentium kao skupinu normi koje Rimljani stvaraju u kontaktu s drugim antičkim narodima
  • pojam prirodnog prava ( ius naturale) javlja se u klasičnom pravu (još se često poistovjećuje s ius gentium)
  • poziva se na načela prirodnog razuma (naturalis ratio), prirodne pravičnosti (naturalis aequitas), protivnosti prirodi (contra naturam); razvojem kolonata sloboda se proglašava prirodnim stanjem – ropstvo je protiv prirode
  • potkraj klasičnog doba, prirodno pravo (ius naturale) je ono pravo koje je uvijek pravedno i dobro („semper aequum et bonum“) – smatra se posebnom kategorijom, iznad civilnog prava.
  • Justinijanovo doba, ono je apsolutno i nepromjenjivo za sve narode i vremena, jer dolazi od božanske providnosti (utjecaj stoika i kršćanstva)
  • to je pravo zajedničko svim živim bićima (ljudima i životinjama) – „Quod natura omnia animalia docuit“ (npr. rađanje i odgajanje potomstva) - nastaje trodioba ( ius civile – pravo zajedničko građanima iste države, ius gentium – pravo zajedničko svim ljudima, ius naturale – pravo zajedničko svim živim bićima)
  • ovakvo shvaćanje o nepromjenjivom i uvijek pravičnom prirodnom pravu postaje temelj Škole prirodnog prava krajem 17. i početkom 18. st., nastojeći se tim putem izboriti za „prirodna prava“ mlađoj građanskoj klasi.
  • ipak, ideja o nepromjenjivosti prava je nemoguća jer je pravo podvrgnuto stalnim promjenama pod utjecajem brojnih faktora (posebno ekonomskih)

IUS SCRIPTUM, IUS NON SCRIPTUM[]

  • pisano i nepisano pravo razlikuju se po načinu postanka, izvorima, a ne po tome je li pravo stavljeno na papir
  • ius scriptum – pravo koje proizlazi iz zakonodavnih organa javne vlasti (u pravilu je redigirano napismeno)
  • uz zakone (leges, plebiscita), u ius scriptum ubrajaju se i druga pravna vrela:
    • magistratske edikte (magistratuum edicta)
    • senatske zaključke (senatus consulta)
    • odgovore i mišljenja pravnika (responsa prudentium)
    • carske konstitucije (principum placita, constitutiones)
  • pod nepisano pravo spada običajno pravo, koje se stvara trajnim i opetovanim vršenjem – ne stvara se pismenim aktom
  • ova dioba preuzeta je iz grčke filozofije i retorike u postklasično doba; pripadnici mlađe talijanske škole ovu diobu smatraju klasičnom ( ne interpoliranom) : ius scriptum (lex) i ius non scriptum (mores).

IUS PUBLICUM, IUS PRIVATUM[]

  • podjela na javno i privatno pravo prelazi i u moderno pravo; to je važna sistematska podjela objektivnog prava
  • prema Ulpijanu, javno pravo bavi se interesima rimske države, a privatno pravo interesima pojedinaca
  • kriteriji za razlikovanje javnog i privatnog prava se razlikuju, pa se podjela normi različito rješavala
  • ius privatum je dio prava koji se bavi odnosima među pojedincima vodeći računa o njihovim osobnim interesima
  • ius publicum je dio prava koji se bavi općim državnim interesima; odnosi se na položaj države te regulira pitanja poput organizacije i funkcioniranja rimske države, magistrature, pitanje religije, itd.
  • današnja podjela:
    • javno pravo: ustavno, upravno, kazneno pravo, kazneni i građanski sudski postupak
    • privatno pravo: imovinsko i nasljedno pravo (često i osobno i obiteljsko)
  • rimska podjela:
    • ius publicum: ustavno, upravno, kazneno pravo
    • ius privatum: osobno i imovinsko pravo, većina delikata (osim najtežih koje progoni država), kazneni i građanski sudski postupak
  • tek krajem rimske države širi se područje javnog prava na račun privatnog – država preuzima mnoge privatne delikte i čini ih javnima
  • građansko pravosuđe također ulazi u domenu države, pa se okvir javnog prava približava današnjem shvaćanju
  • ovu podjelu negirali su neki buržoaski i marksistički pisci – to razlikovanje temelji se na opreci kolektivnih i individualnih interesa, te na odnosu države prema građanima kao podanicima, što je neprihvatljivo u socijalističkom društvu, te nespojivo s modernim shvaćanjem narodnog suvereniteta

IUS COGENS, IUS DISPOSITIVUM[]

  • rimski pravnici izraz ius publicum koriste i za oznaku prisilnih pravnih propisa (normi)
  • prisilni pravni propisi (ius cogens) – ne mogu se promijeniti ili isključiti stranačkim ugovorom, tj .dogovorom stranaka (npr.neki propisi o braku)
  • dispozitivni propisi (ius dispositivum) – stranke od njih mogu odstupiti ili ih mogu ugovorom drukčije regulirati; primjenjuju se ako stranke nisu nešto drugo odredile o odnosnom slučaju

IUS COMMUNE, IUS SINGULARE[]

  • podjela na opće i pojedinačno pravo također prelazi u modernu nauku; sistematske je naravi
  • prema Paulusu, ius singulare je iznimka od općih načela pravnog sustava sustava neke države, nastalo iz razloga svrsihodnosti; to je posebno pravo koje vrijedi za određene skupine osoba, stvari ili pravnih odnosa
  • primjer: za vojničku oporuku traže se blaži rekviziti od formalnosti propisanih za valjanost oporuke inače (ius singulare), a redovna oporuka je podložna ius commune
  • kasnije se za ius singulare koristi naziv beneficium
  • npr. beneficium competentiae – pravo dužnika da odgovaraju na dugove samo u granicama svojih ekonomskih mogućnosti
  • privilegium (beneficium iuris) – ako pojedinačno pravo (ius singulare) sadrži pogodnost za određene klase ili skupine ljudi, npr.povlastica vojnika u vezi s pravljenjem oporuke
  • ius commune su pravni propisi koji su vrijedili za sve građane bez razlike
Advertisement