Enciklopedija Wiki
Advertisement

Rimsko pravo

EMFITEUZA (EMPHYTEUSIS)[]

emfiteuza nastaje u vrijeme prijelaza s robovlasništva na kolonat – traži se novi oblik eksploatacije nižih slojeva država, gradovi, car i latifundisti nastoje privući radnu snagu na opustjela zemljišta, pa ih daju u zakup kako bi od zemljišta koje više ne mogu obrađivati uz pomoć robova ipak imali nekakav prihod nastaje emfiteuza – dugoročni nasljedni zakup Justinijanovog prava sa stvarnopravnim značenjem; ima dva historijska korijena: iz prakse zapadnog dijela carstva (ager vectigalis, ius perpetuum) iz prakse istočnog dijela carstva (emfiteuza) AGER VECTIGALIS, IUS PERPETUUM već od republike, država i gradske općine daju svoja zemljišta privatnicima u zakup zauvijek (in perpetuum) ili na dugi rok (najčešće na 100 godina) – zakupniku i njegovim nasljednicima zakup se ne može oduzeti dok redovito plaćaju godišnju zakupninu, vectigal dugotrajnost ovih odnosa teži k stvarnopravnim učincima, pa pretor, osim posesornih interdikata, daje nasljednom zakupniku i stvarnopravnu tužbu – actio in rem vectigalis za zaštitu prava uživanja i korištenja zemljišta (ta tužba je analogna vlasnikovoj reivindikaciji, utilis rei vindicatio) akcijom in rem vectigalis zakupnik stječe stvarno pravo koje može otuđiti, založiti ili ostaviti u zapis (ius in agro vectigali) u postklasično doba, ius in agro vectigali održava se kao ius perpetuum; u carsko doba, to postaje oblik nasljednih zakupa državnih domena ius in agro vectigali postalo je nasljedivo i otuđivo pravo, koje daje ovlašteniku mogućnost potpunog korištenja zemljišta uz pretpostavku da on vlasniku redovito plaća naknadu (canon) EMFITEUZA u Grčkoj se izvorno odnosi na neobrađena zemljišta koja zakupnik preuzima uz dužnost nasađivanja (emfiteuza – grč. usaditi) ta ustanova je preuzeta iz Egipta u rimsku sjevernu Afriku – primjenjuje se kao nasljedni zakup na krunskim dobrima cara do kraja 3.st.n.e. emphyteusis još nije bila nasljedni zakup, nego zakup na određeno vrijeme (izvorno na 5 godina) nakon isteka takvog roka, emfiteutu se mogla povisiti daća ili oduzeti zemlja kasnije se razvija dugotrajno i nasljedno zakupno pravo (ius emphyteuticum), ponajprije kod osoba koje bi okupirale napuštena carska dobra od 4. st., ius perpetuum i emphyteusis se stapaju u jednu ustanovu pod nazivom emfiteuza (u kasno carsko doba i u Justinijanovom pravu) klasični pravnici su dvojili da li je nasljedni zakup kupnja ili zakup; zato car Zenon zaključuje da se radi o ugovoru sui generis (contractus emphyteuticarius), a Justinijan je regulirao emfiteuzu: to je stvarno pravo na tuđoj stvari (ius in re aliena), koje je otuđivo i nasljedivo, a ovlašteniku daje potpuno korištenje zemljišta emfiteut mora plaćati godišnju daću u novcu ili naturi (canon), a plodove stječe već separacijom namjeravano otuđenje svog prava mora najaviti vlasniku zemlje, koji ima pravo prvokupa (ius protimiseos) za dozvolu otuđivanja, emfiteut mora vlasniku platiti 2% kupovne cijene (u srednjem vijeku laudemium) emfiteut može biti lišen svog prava ako pogoršava zemljište ili ne plati canon ili javne daće kroz 3 godine njegova prava štite: vindikacije – njome traži povratak oduzete zemlje od svakog trećeg, pa i vlasnika negatoria i confessoria (kao utiles) posjedovni interdikti (kao interdicta utilia)

SUPERFICIES (institut)[]

po Justinijanovom pravu, superficies je nasljedivo i otuđivo pravo iskorištavanja zgrade podignute na tuđem zemljištu, uz plaćanje godišnje naknade (solarium) to je pravo na tuđoj stvari koje ima širok opseg – superficijar vrši sva vlasnička prava na tuđoj zgradi većinom se radi o zgradi koju superficijar sam podiže, no superficies se može osnivati i na gotovim zgradama potreba nastanka ovakvog stvarnog prava se javlja zbog principa prema kojem sve što se sagradi na tuđoj zemlji postaje vlasništvom vlasnika zemlje ("superficies solo credit" - građevina slijedi pravnu namjenu zemljišta), jer se vlasništvo zemlje proteže i na podzemni i zračni prostor uvođenjem subjektivnog superficiesa taj princip je narušen, iako je zgrada i dalje ostajala vlasništvom vlasnika zemlje POSTUPNI RAZVOJ isprva je superficies bio samo obvezni odnos, najam ili zakup zemljišta na kojem će se podići zgrada zbog koncentracije zemljišnog vlasništva u rukama država, općine i malobrojnih bogataša, te zbog visokih cijena zemljišta u gradovima, nastaje potreba da se osigura stanovanje u vlastitoj kući na tuđem zemljištu prvo je država počela dozvoljavati privatnicima da si na javnom dobru, koje se nije moglo prodavati, sagrade kuće ili obrtne lokale (npr. bankari na forumu u Rimu), te da ih trajno ili na duži rok koriste uz plaćanje godišnje naknade (solarium) zatim isto čine i gradske općine, pa i privatnici – oni zemlju daju u dugoročni zakup (99 god.) uz određenu godišnju naknadu takav odnos bio je u klasično doba samo obvezni odnos najma ili zakupa; graditelj kuće ima samo obvezni zahtjev protiv zakupodavca (actio conducti), a nikakvo stvarno pravo protiv trećih, ni na samoj zgradi već u klasično doba, pretor onima koji drže takvo zemljište daje: interdiktnu zaštitu u slučaju smetanja ili oduzimanja protiv svakoga (interdictum de superficie) ponekad daje i petitornu zaštitu in rem u svrhu zaštite protiv vlasnika zemljišta i protiv trećih prije davanja tužbe (actio de superficie) je utvrđivao stanje stvari i okolnosti u svakom pojedinom slučaju superficies u postklasičnom pravu dobiva stvarnopravni karakter, a od Justinijana je smatran za otuđivo i stvarno pravo na tuđoj stvari pravo superficijara sad je zaštićeno akcijama in rem analognim vlasništvu (utilis rei vindicatio, negatoria i confessoria), a osniva se ugovorom ili razredbom posljednje volje

Advertisement