Hadži Staka Skenderova

Staka Skenderova (Sarajevo, 1831 - Ilidža, 26. maj 1891), prva žena javni i kulturni radnik među Srbima u Sarajevu, koja je 19. oktobra 1858. je otvorila prvu žensku školu u Sarajevu. Pisala je dosta po ruskim listovima i pomagala ruskom konzulu Giljferdingu u prikupljanju srpskih starina. Ona nije bila samo prva žena koja je osnovala žensku školu u Sarajevu i stala za katedru nego i prva žena ovih krajeva koja je objavila svoju knjigu, makar i daleko od zavičaja i na tuđem jeziku.

Biografija

Staka Skenderova rođena je u Sarajevu 1831. godine, u porodici koja je bila porijeklom iz Prijepolja. Staka je rano naučila turski jezik što joj je pomoglo da lakše prodire sa svojim zahtjevima kod turske uprave. Pismenost je stekla samoučki ili u osnovnoj školi u Sarajevu, ali o tome nema tačnih podataka. Zna se da je dosta čitala i da je jedina žena tog vremena koja je pjevala u crkvi. Staka je bila na stalnoj ratnoj nozi sa najviđenijim Srbima trgovcima u Sarajevu. Bila je omiljena u redovima siromašnih Srba, a posebno među srpskim ženama u Sarajevu iako je srpska štampa (kako u Bosni tako i ona izvan) ili ćutala o Staki ili joj je prigovarala sve do njene tragične smrti, 26. maja 1891. godine kada su je na Ilidži pregazila seljačka kola.

Aleksandar Giljferding i Staka Skenderova Aleksandar Giljferding neosporno je najzaslužniji što je Staka Skenderova ispričala dramatične događaje u Bosni od 1825. do 1856. godine. Naumivši da o savremenim bosanskim zbivanjima kazuju i pišu očevici, pored njegovih konzularnih izvještaja i putopisnih impresija, Giljferding je poslije Mostarca Joanikija Pamučine, tražio sličnu ličnost i u Sarajevu. Ta ličnost je morala biti dovoljno pismena i izrazito hrabra. Giljferding u predgovoru Ljetopisa Bosne 1825-1856 za Staku Skenderovu kaže: "Bio sam izgubio nadu da ću moći da upoznam domaću istoriju Bosne, kada me je srećan slučaj upoznao sa djevojkom Stakom Skenderovom". U Stakinom emotivnom karakteru i predodređenosti za predanu prosvetiteljsku misiju među neukim narodom, on je osjetio tek probuđene stvaralačke nagone podstrekavajući je da ih izrazi u priči ili epskoj pjesmi. Stakin Ljetopis Bosne, završen januara 1858. godine, istinsko je svjedočenje i suđenje, ali i snažni progovor nakon duge ćutnje, lišavanja i ustezanja. Ljetopis Bosne Giljferding je preveo na ruski jezik i tako je pridružio svom putopisu, zajedno sa radovima Joanikija Pamučine i Nićufora Dučića. Noseći Stakin Ljetopis sa svojim bilješkama u Rusiju, Giljferding je želio da ruska javnost dobije prva prava obavještenja o položaju ovih dalekih pokrajina osmanskog carstva u raspadanju.

Ljetopis Bosne

Ljetopis Bosne se posebno indentifikuje sa dodatkom koji se zove Bosna početkom 1858. godine. Pored Giljferdingovog udjela Ljetopis Bosne je zadržao osnovnu oznaku mišljenja autora, naročito u dijelovima o stradanju Jovana Skenderovića (Stakinog brata) i u oblikovanju sociološkog profila pravoslavnih sarajevskih trgovacai sveštenika, koji čine i literarno najjača mjesta ove male knjige. Obuzeta brigama oko osnivanja prve ženske škole u Bosni i Hercegovini i traženjem novčane pomoći, bez obzira od koga i sa kakvim ciljevima dolazila, da li od srpskog kneza ili trskog sultana, ona je u Ljetopisu ostala pri činjenicama o konkretnom stanju, ne proklamujući promjene i ne zovući na pobunu. Jedna od dominantnih mijesta u knjizi je pomenuta priča o njenim bratu koji je bio zatvoren i svirepo mučen od strane Fazli-paša Šerifovića. Ova epizoda predstavlja dobro ilustrovanje bezvlašća u Sarajevu i Bosni uopšte. Fazli-paša je zato primjer ogrezlog raspusnika, kome je ogorčena Staka Skenderova posvetila dosta stranica Ljetopisa Bosne. Nije manju hrabrost pokazala Staka Skenderova ni u dijelu Ljetopisa koji govori o naravi, političkoj orijentaciji i nezasitosti sarajevskih pravoslavnih trgovaca i sveštenika. To je pravi sociološki traktat, pun pametnih zapažanja i smjelih tvrdnji, kakav do tada nije napisan u Bosni i kakav neće ni biti napisan sve do pojave Vase Pelagića. U razmišljanjima o sadržini i ideji Ljetopisa Bosne nesvjesno se nameće njegova namjena ruskim političkim zahtjevima, mada Staka Skenderova, svakako, i nije mogla drugačije govoriti, bez obzira kome je knjiga bila upućena i čemu je sve mogla poslužiti. Pisan na dahove, Ljetopis je ostao fragmentiran sa odjelitim i jakim cjelinama i blijedim prisjećanjima onoga što lično nije vidjela. Pravi značaj ličnosti Stake Skenderove uvidio je tek Jovan Kršić. Slušajući uspomene Stakinih bivših učenica, njega je više impresionirala njena pojava i prosvjetni rad, nego Ljetopis Bosne, tako da mu nije ni odredio mjesto koje zauzima u siromašnoj književnoj produkciji Bosne i Hercegovine 19. vijeka.